Fashion tribes: more than hipsters

“The street is the theater of life”

Daniel Tamagni is a freelance photographer and an identity explorer from Italy. Although a fashion oriented photographer, he finds his subjects outside in the wild streets of Africa, Cuba, Bolivia and Burma. He adopts a specific socio-anthropological perspective while looking through his lens. One of his latest project titled “Fashion tribes: Global street styles” represents an amazing insight into the exotic subculture groups of young people in the developing countries. The fashion styles these groups create is a mishmash of modern and traditional. They are mirroring the globalization and its heterogeneity. Hipsters, punks, hard metal rockers, everyone is there.

For more photos click here.

9d7ce82816737b9ee0f08fc052154a45

1fa06f5d6bb4728a7d2d9bcb5bb12f9e6725bf9a-21eb-4b93-82b7-4964bd75ca6e-1

d5ca7da1faefe3c10175254d8073923b

_DSC1120 copertina.JPG

http://www.designfaves.com/author/venesa

Advertisements

The DNA Journey – have to see this!

“We asked 67 people from all over the world to take a DNA test, and it turns out they have much more in common with other nationalities than they would ever have thought.”

 

Here is a great blog post about why we should take care how people around us feel about the ethnicity, nationality, gender and race. This video is a truly amazing presentation of who all of us are. Human beings. We have been to many places. Now, we just need to open our mind to see and recognize all of them in us.

Momondo.png

Let the body talk (facial tattoos)

In the African societies, facial tattoos or scarifications always were a symbol of the social statuses. One would usually get a scarf during the ritual ceremonies (weddings, hunts, celebration of adulthood, pregnancy, etc.).

But, what do you see when you observe popular facial tattoos in the European societies?

Mark Leaver is a social photographer and he has to say something about it. One of his latest projects called Tattoos represents a mistery of the body decoration. What is always interesting about tattoos in the European context is the reason behind it.

Sometimes is just a body decoration, the way people describe beauty or attractiveness. Sometimes is the way someone feels about specific life occasion they want to be forever remembered. People often like to be seen as somebody else. Tattoos can make them look differently but what is a permanent question is how they feel “inside”.

The amazing portraits  made by Mark Leaver definitely made me wonder about a “secret life” behind these facial tattoos.

article-0-1e5d757600000578-627_470x423

enhanced-4170-1401705191-1

Duncan-x.jpg

“During Touka Voodoo’s interview he told me he had a sex change operation to become a man and that the tattooing on his face, which he did in the mirror himself, represented both his masculinity and femininity”, says Mark.

1618553_424374804359613_196163471_n.jpg

f8f087167d259f5f4f34e3b138bc0903

facial-tattoos-photography-project-by-mark-leaver-4

jack_denny_2_sy8qxk

Jack-Denny.jpg

For more photos check Mark’s website (http://www.mdleaver.com/tattoos#12).

 

Motorbike – Vietnamese “magical carpet” and the floral sun protection

5f2ca5a2-1e99-4ef0-b193-70b7178f48c9.jpg

For Vietnamese, a motorbike is not just a vehicle, but an essential part of one’s existence and a specific cultural metaphor. At the moment, Vietnam has more than 37 million of motorbikes. The number of motorbikes continues to rise and creativity always finds its place to comment the change.

The award-winning documentary photographer Christian Rodriguez has made his photo project called “Motobike”. Rodriguez is a photographer interested in topics such as identity and gender, so the fact that more than a half of motorbike drivers are women stroked his artistic language. In this collection, he photographed a new design of the female motorbike jackets which cover the whole body. It is believed that females in Vietnam should take care about their skin color and think about their social status while riding the bike. Different social changes bring the certain norms of behavior visible. Christian Rodriguez made a representative photo collection of it.

Kulturna kontekstualizacija manične depresije

„Imam problem sa osobama koje govore da je nešto stvarno ili nije stvarno, normalno ili nenormalno. Značenje ovih pojmova za mene je veoma lična i subjektivna stvar. Uvek sam bio zbunjen i nikada nisam pravio stroge zaključke pri razumevanje ovakve vrste reči.“

Tim Barton

touched with fire movie.jpg
Fotografija iz filma “Touched With Fire”

 

Pojam normalnosti bio je sasvim upitan u našem domu otkad znam za sebe. Kategorije normalnan-lud nisu baš bile bliske i  podudarne sa diskursom naših komšija. Zbog toga su na našem stolu bile knjige drugog tipa – stručna filozofska literatura. Ja biram Fukoa, Frojda, Junga, Gofmana, a brat medicinu. Fakulteti koji su vremenom doveli drugačije, nekad neprijatno iskustvo iz ranog detinjstva u stanje apsolutne normalnosti unutar naših sistema razumevanja života i različitih ljudskih ponašanja. Za jednog polarnog medveda[1] u kući ovakva širina razumevanja je neophodna. Za razumevanje (bi)polar-nih medveda u lokalnim zajednicama takođe je potreban jedan obrazovni komad antropologije, sociologije, psihologije, i naravno medicine. Na primer, antropologija kaže da maničnu depresiju treba kontekstualizovati, što znači da se ovakva karakteristika ponašanja različito vrednuje u različitim zajednicama. U nekim društvima manično ponašanje znači pogodan status u zajednici, jer se smatra produktivnom i kreativnom životnom fazom. U evropskom kontekstu, manična depresija je uglavnom tumačena kao devijantno ponašanje. Najčešće nosi stigmu nenormalnosti, problematičnosti, nečega što se treba sakriti od javnosti. Manična depresija, depresija, panika, šizofrenija i sl. psihicke poteškoće imaju iste simptome svuda u svetu, međutim, društvo je to koje oblikuje bolest prihvatajući je na različite načine. Način na koji se pojava tretira, uticaće na odluke pacijenta kada je lečenje u pitanju. Tretiranje bolesti u različitim kulturama uspostavlja i skalu stigmatizacije bolesnika, te njegovog odnosa sa porodicom i prijateljima. Skala stigmatizacije varira, takođe, u zavisnosti od društvenog statusa. Isto važi za manjine bilo kojeg tipa (nacionalne, seksualne, etničke, religijske, stigma na rasnoj osnovi…).[2] Zbog svesnosti uticaja kulture na oblikovanje mentalne i fizičke bolesti, u medicini je razvijena oblast koja se zove etno-medicina. Ovo je prostor u kojem antropologija može da da svoj doprinos.

Prema istraživanjima antropološkinje Emili Martin, manična depresija u Americi je nešto kao „stil življenja“.[3] Svi žure, malo spavaju, ludo se ponašaju, brzo hodaju, prinuđeni su da ubrzano razmišljaju. Ovo je učestalo američko razumevanje manije – manija kao stil, pa čak i poželjan stil života i razmišljanja, jer, naravno, može da uveća ekonomski kapital.

„Energičnost uz manično ponašanje čini se da je otvorila potencijal za preduzetnike, biznismene i zabavljače. CEO, Holivudske zvezde, kao i MTV The Real World omladina prosto je prigrlila dijagnozu manične depresije, otkrivši kreativnost manije i žaleći zbog njenog neodvojivog dela – depresije.” [4]

Prema nalazima Emili Martin, zapisi o maničnoj depresiji do 1940. godine bili su prava retkost. Početkom 1970-ih laboratorijska istraživanja pokazala su da litijum može biti delotvoran pri lečenju manije. Ovo je period kada se o maniji u američkom društvu počinje govoriti kao o kreativnoj sili i o bolesti ponašanja koja se može kontrolisati. Drugim rečima, uz pomoć lekova rezovanje i emocionalnost bipolarne osobe može biti tokom celog života u normali.

Sedamdesete su godine u kojima su neke poznate ličnosti podelile sa javnošću deo svoje biografije koja je krila maničnu depresiju. Upravo ovi izdvojeni heroji doprineli su da se na maničnu fazu bipolarnosti gleda kao na priliku za postizanje izvaredno uspešne karijere.[5] Jednu deceniju kasnije, Kej Džamison, uvaženi američki psihijatar, počela je da objavljuje radove o odnosu mentalnih bolesti i umetnosti. U svojim tekstovima navela je oko dvesta autora koji boluju od manične depresije. Među njima su Virdžinija Vulf, Vinset Van Gog, Edgar Alan Po, Edvard Munk, Džordžija O’Kifi i Džekson Polok.

 „Dok traje epizoda manije, pacijenti pokazuju simptome koji su sasvim opozitni simptomima depresije. Najčešće manje spavaju a imaju dosta energije, produktivnost im raste. Često su paranoični. Govor im je ubrzan, govore sa uzbuđenjem, misli su im brže od onoga što bi hteli da izgovore, pa često lete sa teme na temu. Neretko ističu važnost njihovih ideja i dela. Osetljivost u ovom stanju dovodi do impulsivnog ponašanja i osuđivanja.“ [6]

U knjizi Touched with fire: Manic Depressive Illness and Artistic Temperament, Džemison objašnjava paralelu između kreativnog i hipomaničnog ponašanja na sledeći način:

“rečitost, ubrzanost i fleksibilnost misli sa jedne strane,  mogućnost kombinovanja ideja sa namerom kreiranja novih i originalnih oblika, sa druge.“

Manično i depresivno ponašanje potrebno je kontekstualizovati. Ipak, ne bi trebalo maničnu depresiju razumeti isključivo kao društveni konstrukt i romantizovati je zbog kreativnog potencijala, jer zasigurno postoje osetni fakti koji proizvode promene u ponašanju pojedinca, koji su za njega neretko opasni, pogotovo u depresivnoj fazi bolesti. Po knjizi Touched With Fire Kej Džamison 2015. snimljen je istoimeni film, koji na realističan način prikazuje manične i depresivne faze para koji odlučuje da zasnuje porodicu. Film teži da prikaže produktivnost manične faze, njenu živost, vatrenost, ubrzanost ali i potrebu za medicinskom kontrolom bolesti, odnosno držanjem razbuktale vatre u granicama normale. Posle manične faze pacijent pada u stanje depresije, koje je podjednako jako koliko i manični period. Ukoliko je osoba predugo o fazama maničnosti i depresije, postaje sve teže uskladiti emocionalnost prema standardima “normalnog”. Tek posle dužeg vremena redovne terapije, pacijent ima blage manične faze, kontrolisane elemente uzbuđenja, ubrzanosti, ideacije. Jedan od najčešćih razloga zašto polarni medvedi odbijaju terapiju, jeste strah da će izgubiti sebe, svoju divlju prirodu, imaginaciju, ideaciju i kreativnost. Ipak, bez medicinske kontrole, manična depresija je destruktivan poremećaj emocionalnog ponašanja.

***

Pisanje ovog teksta započela sam sa namerom isticanja drugosti bilo koje vrste, kao prilike za učenjem, saznavanjem i uviđanjem društva oko sebe kroz specifičnost koja nam je data. Drugosti, ako ih razumevamo, izučavamo i prihvatamo, bivaju najjači podsticaj za naše napredovanje kada je reč o društvenom kapitalu. Biti onakav kako većinsko društvo nalaže nekada nije moguće, a najčešće je manipulativno i predstavlja igru superiornosti i inferirornosti. Učenom čoveku ovo posebno smeta i šteti. Drugačiji u našem okruženju uče nas da ne moramo da pripadamo da bismo bili srećni. Sigurnost nije u pripadanju širem društvu, već u pripadanju samom sebi. Do ovih zaključaka došla sam posmatrajući godinama jednog dobrog debelog polarnog medveda. Biti drugačiji znači skarifikaciju sa unutrašnje strane kože – ispisivanje onoga što znači društveno prihvatljivo i neprihvatljivo ponašanje.

Napisala: Venesa Musovic

[1] Termin polarni medved koristim kao metaforu za osobu koja ima manično-depresivni poremećaj. Termin je preuzet iz filma Infinetley Polar Bear (2014)  u režiji Maje Forbes.

[2] Knjiga u kojoj je podrobno na sociološki način objašnjen proces stigmatizacije, marginalizacije i ogoljavanja identiteta stigmatizovane osobe jeste Azil Irvinga Gofmana.

[4] Martin, Emily. 2007. Bipolar Expedition: Mania and Depression in American Culture.

[5] U knjizi Josh: My Up and Down, In and Out Life poznatog pozorišnog producenta govori se o uspešnoj karijeri i maničnim fazama koje su za Džoša Logana bile produktivne. Knjiga je obavljena 1976. godine. Jedna je od prvih i najpopularnijih knjiga o maničnoj depresiji.

[6] Key Redfield Jamison, Manic-Depressive Illness and Creativity.

O Carigradu i njegovoj sirotinji

12174858733_5d24e1e591_b.jpg

Prepun je Carigrad Bošnjaka. Najviše ih je iz Bosne i Makedonije, iz Sandžaka. Ima ih iz Primorja, kao da nije bilo kraja ni varoši koja nije neko svoje ropče trognula ovamo, da linga i halida carigradskom čaršijom i čopli s njene vječito pune trpeze.

Carigrad je grad sirotinje. Nije! -popravio sam se, odmah. Jedan bi je bogataš kupio na trgu, kao stoku. Sirotinja nije za drugo, samo što nema cijenu ni prođu, jeftinija je građa na stambolskom pazaru.

Carigrad je grad bogatih. Nije! -prevario sam se opet. Nema para na svijetu da kupe njegovu sirotinju. Može li ko kupiti vodu, vazduh, i oblake na nebu?

Carigrad je svačiji grad, i ničiji. Bez duše i srca, hrani se ljudima koje rađa. I živi. Noć mu donese ono što uzme dan. Gubi i dobija, a ne poznaje mu se ništa. Mlađi je od ljudi, stariji od gradova.

Pao sam s nogu, a nisam prošao ni sve mahale oko Sinan-pašine džamije, kamoli ovo gnijezdo, zgomilano kao gnjide u šavu, uz mrtvu nogu od Bosfora. Je li to šareni Carigrad koga svaki dan gledam s pendžera carske sobe u kojoj radim. U kojoj sam radio, moram da popravim i u ovoj jaziji koju ostavljam kao poslednji zapis o sebi.

Sreo sam koje ne tražim, ne nađoh koje sam mislio. A ne znam koga sam tražio.

Odlomak iz knjige Tuđe gnijezdo Huseina Bašića

TUĐE GNIJEZDO – Husein Bašić

Husein_Basic_bigCijelog sam života gučio nadu da će pravi život tek doći. Sada sam pred otvorenim grobom da sahranim i ovo dugo spremanje, za koje nijesam htio da vjerujem da je bilo jedini život koji imam. – Sve bih ti prodao, a nadu ne bih – govorio je moj otac pred smrt, a ništa mu se nije lijepo dogodilo što bi mogla biti ta nada kojoj je tako i toliko vjerovao. Nije bilo para na svijetu za koje bi je pazario, dao ju je džabe, kad je bio najbliži da je sazna i ostvari. Založio je za nju sve, čak i glavu. I izgubio je sve. I glavu. Uzalud se nadao da će jednoga dana pretvoriti svoj znoj u onaj zarepak čivorljive zemlje koju je radio pod napolicu kod bogatog bega Bašdera, s kojim je, svi su mislili, trebao da usahne najljući trn u već izrođenoj lozi plavskih begova. Njegov otac, djed, pradjed, svi do devetog koljena unazad, ostavili su mu u amanet želju da osvoji zemlju i promijeni gospodara, da bude sahibija nad sobom i nad onom drugom polovinom, koja je svake godine propadala, kao da ju je voda odnosila. Ostalo je to nad njim kao prokletstvo, nataložilo se, otežalo, tražeći ispunjenje, kao dug koji se ne može više odlagati. Osvitao je tamo gdje je zamrcao, ispraćala ga je jedna zvijezda a sretala druga, nudeći mu čas žar svoga lica, čas studen i led naličja. Primao je i podnosio jedno i drugo, pretvarao milost i nemilost podjedanko u zlu paru kojom će se otkupiti. Podmirio je zemlju i načinio kuću, na mjestu gdje se dodirivalo selo i varoš, zimi da bude u gradu, ljeti na zemlji s kojom se srodio, kao da je od nje načinjen. Te se godine rodio moj šesti brat, najmlađi, a da oca nijesu ubili, bilo bi ih još toliko. Kao da je svako muško dijete bilo po jedna neoteta njiva od hadumog bega Bašdera. Kad otac ponese pare begu na posljednju vadu, započe ovakav razgovor među njima: – Okotio toliku štenad pa ti zinula zadnjica na moj mal! – rekao je beg pošto je stavio pare u džep. – Pošteno sam platio, beže, svaku paru! – ljutnuo se moj otac. – Ako su i štenad, moja su. Bog mi ih dao da ujedemo svakoga ko nas načepi! – odvratio je otac, pokazujući zube, ušiljene i ljute, kao da će da odgrize frangavi begov nos. – Poješćes ti ono što se ne jede! – rekao je zajedljivo beg, nasmijao se, kao da je time zapušio usta mome ocu, da ih više ne otvori dok je živ. – Poješće to ko mi kaže! – odbio je otac, nasmijao se na silu, da i smijehom uzvrati uvredu koju mu je nanio. – Tako, veliš? – ujeo se beg za usnu, osunuo od moga oca kao oparen, obuzeo ga ar od ljudi pred kojim mu je mirio dug. – Vidjećemo ko će šta pojesti! – ostale su za njim begove riječi, kao znak i nagovijest da je nešto počelo, a da se bez zla neće proći. Ljudi su se zgledali, kao da ništa ne razumiju od svega što je planulo i izgovrjelo među njima za trenutak. Razišli su se sa strepnjom i strahom u očima. Razgovarali su kratko, a rekli su mnogo. Više no što su mogli progunuti, jer se nešto promijenilo u obaveznom redu između moga oca i bega Bašdera. Stariji beg Bašder je bez djece, hadum, znao je to svako, pored četiri žene koje je promijenio. Zato je bio srdit i kivan na svakoga, najviše na moga oca, koji je svake godine kofrljao mušku djecu ispod same begove strehe. Odavno među njima nije bilo riječi koju su mogli bez gorčine poharčiti. Drugoga dana otac je osvanuo mrtav na kućnom pragu, s jednom nogom unutra, drugom upolje, kao da je htio da kaže da je tu granicu najlakše i najteže odbraniti. Zaklao ga begov dželat, Hajdar, čovjek odan begu i vičan poslu, koji je svoj katilski zanat doveo do savršenstva, obavljajući ga po volji i redu, onako kako je njegovom dobročinitelju, posljednjem begu Bašderu, išao ko uz nos ili mu stajao na put. Niko to nije rekao, ali su svi znali, kao da su gledali. Zato je pričao kako je ko htio i znao: kod begovih rođaka da je naš otac našao što je tražio, kod naših: da je beg zaslužio da ga snađe gore i teže no što ga je snašlo. Tako su prošivale priče tamo i ovamo, grdeći nas i dižući bega, kako je ko osjećao tuđu nesreću na sopstvenom kantaru pravde. Gotovo istoga dana kad su ubili oca, puče po narodu glas da je posljednja begova žena, Umihana, noseća; da joj je vrcnulo dijete pod pojasom, da će beg dobiti nasljednika, a zemlja sahibiju. Taj glas je izbrisao priču o pogibiji moga oca, jer je sada otac bio više mrtav i kriv, a beg prav i nedužan za sve koji su živjeli od novog, zaboravljajući staro. Za tim glasom došla je druga novost, istina ne tako nagla i glasna kao prva, već potuljena ali uporna, kazivala se šapatom, da drugi ne vide i ne čuju, jer je jedno i drugo bilo opasno, ako beg dozna. Šaputalo se na uho: dijete koje nosi Umihana nije begovo, već Hajdarovo, jer je u bega umrlo sjeme davno, ako ga je imao, i da je Umihana voljela više da prevjeri no da se vrati istim putem, kuda su vraćali ranije begove žene. To sedlo joj je već bilo spremljeno, samo se čekao dan kada će sjesti u njega, i vratiti se otkud je došla. Beg je već mjerkao i tražio djevojku, zdravicu, iz pune kuće čeljadi, koja neće biti nerotkinja kao ranije njegove žene. Na otpust im je davao novac i zabranjivao udadbu, da se ne bi otkrila mahana u koju je najzad počeo i sam da vjeruje. – Umihana se spasi! Blago Umihani! – govorile su žene, isto tako na uho, zavidjele joj na jednom i na drugom, kudile bega i hvalile Hajdara, kao da im je beg muž, a Hajdar čovjek koji treba da ih izbavi zapta i ropstva u koje su zapale. – Blago Umihani! – uzdisale su, predavale selam tim riječima, kad bi se u mimogred srele. Sjutradan, poslije dženaze moga oca, osvanuše pred kućom begovi ljudi. Baš ona dvojica pred kojima je otac pravio pogodbu i mirio dug. Rekoše majci da nam beg vraća pare, bacili su ih na sofru za kojom smo jeli. Kuću može da otkupi, ili da je prenesemo, ostavio nam je na volju, da sami odlučimo. Dao nam je tri dana da prekratimo jedno ili drugo, ako ne, predaće kadiji u ruke da nam poništi tapije, presudi po Božijoj volji i ljudskoj pravdi u begovu korist, jer se naš rahmetli otac nije držao dogovora, koji je s begom bio utanačen. Oni su tu da to potvrde, zakunu se ako treba, da je beg na istini, a ne naš mrtvi otac. Majci je zastao zalogaj u grlu, pogledala ih je nijemo, ne razlikujući zlo od dobra koje su joj nudili begovi ljudi. Kadija je presudio: po Božijoj volji i ljudskoj pravdi, da vratimo zemlju i uzmemo pare, da nam beg plati drvo i kamen za kuću, znoj očev i majstorski rad, a mi da se dižemo odmah, kuda nas oči vode i noge nose. Uoči toga dana, kada smo se spremali da izađemo iz kuće, bahnuo je mlađi beg Bašder, iznenada, po mraku, kao da je došao nekim poslom za koji nije smio ni sam mnogo da zna, ni puno da kaže. Njegovo mjesto i ugled davali su mu pravo da dođe kad hoće i kako hoće, da nam ponudi pomoć i uskrati milost i usred bijela dana, ali se on odlučio da to učini noću; tako je njegov dolazak dobijao drugu mjeru i značaj, jer riječi kazane šapatom, naspram drhtave svjetlosti kamenile su se kao strava na našim uvehlim licima. Kao da nije pred nama bio živ čovjek, mlađi beg Bašder, već iblis, prerušen u njegov lik, šejtan koji je došao da nas iskuša i prevari. Gledali smo ga razrogačenih očiju, ne znajući više ni ko je, ni šta je, šta hoće, zašto je došao noću, kad smo za sjutra pripravni da sami izađemo. Crn i malen ličio nam je na karandžoloza kojim nas je strašila majka, kad god bi naš nestašluk prevršio mjeru njenog strpljenja. – Ibrahime! – zovnuo me čudno, kao da nikada prije nijesam čuo svoje ime. – Ibrahime, ponovio je tiše. – Koliko imaš godina?

rekao. – Koliko? – tražio je da potvrdim. – Sedamnaest. Pogledao sam majku da podupre moju nesigurnost, bilo čime. – Sedamnaest – ponovio je umjesto majke. A možeš li da nosiš pu- šku, Ibrahime? – Zavisi čiju, beže – rekao sam slobodnije, prisjećajući se zašto me pita o godinama. – Možeš li ili ne možeš, kaži pravo? Da čujem? – nije mi dao da predahnem. – Mogu – rekao sam s pouzdanjem u glasu, s djetinjom pameću na jeziku, kao da je trebalo da prenesem tu pušku s mjesta na mjesto. – Možeš! – rekao je kao da ne vjeruje ni sebi ni meni. Jedna se priča svršila, druga se mučila da otpočne. Zavisilo je hoće li u sipljivog bega Bašdera pobijediti moj odgovor, ili možda nepovjerljivi glas koji se već pokajao što je i dovde išao sa mnom. Iskustvo ga je učilo da je razlika između onoga što se kaže i onoga što se može koliko između učinjenog i neučinjenog. Zato je ostavio otvoren put. Mogao je da zaćuti ili da nastavi, da okrene priču kuda je htio, jer njegovo pitanje i moj odgovor nijesu još značili ništa konačno; moglo je odatle početi sve, ali se tu i prekinuti. Ja sam želio da počne, on, možda, da se svrši. Odužilo mi se to čekanje, koliko se okratila njegova nada da sa mnom može učiniti što je namislio. – Mogu! – ponovio sam, da prekinem njegovu sumnju. Pogledao me s uvažavanjem koje je poduprlo moju nadu na pobjedu u ovoj nemuštoj igri koju smo zapodjeli. Nije imao kud, morao je da kaže zašto je došao, ili da ode. Ako ode, a ne bude htio da kaže, značiće da nijesam za njega. Naći će boljega, koga ne mora da pita može li da nosi pušku ili ne. Vidjeće sam da može. Ali, beg je htio nešto drugo, o čemu ja tada nijesam znao. Htio je sa mnom da postavi još jednu busiju svome bratu, starijem begu Bešderu, da okrene moju još nesazrelu osvetu za svojom zlom namisli da uništi brata i otme mu vlast. – Možeš, bezbeli – otjerao je sumnju koja je prijetila da mi odreče povjerenje. Prihvatio se za riječ koju sam mu ponudio. – Ko ti je ubio oca? – počeo je okolišno, pitao je mene, umjesto sam da kaže. Navikao sam na ovako lukavstvo: svaku opasnu stvar trebalo je da kaže onaj kome se priča, kako bi onaj ko je priča polovinu svoje krivice svalio na njega. Vezivao mu je tako jezik, stavljajući mu u usta isti grijeh za koji su podjednako postajali odgovorni. – Ko? – požurivao je moju krivicu da bi mogao da nastavi.Ćutanjem sam govorio da znam ko je taj o kome me pita. – Je li moj brat? – razumio je moj strah, tražeći da ga podijelimo. – Jeste. Beg Bašder – rekao sam šapatom. – Jeste. Beg Bašder – odobrio je glasno to što smo obojica znali od prije. Rekao sam to što je trebalo da kaže on. Sada smo, bar što se krivice tiče, jednaki, mogao je bez straha da nastavi. – Ubio ga je za onu riječ što mu je povratio. Znaš za koju? – Znam – potvrdio sam glavom, prekorio ga pogledom: ne treba više da sumnjamo jedan u drugoga. Shvatio je moj pogled, nastavio s povjerenjem: – Uskoro će beg dobiti nasljednika, i to znaš. To može biti opasnije za vas od očeve smrti. Trebaće i njemu da ubija, da bi naslijedio oca. A koga bi drugoga, Ibrahime, nego vas? Ostalo je dugova još, nije sve tvoj otac mogao da podmiri. Trebaće još straha, a on se najbolje ugoni u kosti onima koji ne mogu i ne smiju da uzvrate. Nije rekao šta će njemu učiniti, ostavio je da o tome nagađam, htio je samo da našu sudbinu veže za svađu s bratom, starijim begom Bašderom, i njegovim još nerođenim nasljednikom, koji će nas još žešće progoniti. Znalo se odavno da su u mrziji, da bi popili krv jedan drugome slađe no što bi se žedni vode napili. Niko se izgleda ne može pomrznuti među sobom koliko braća koja su u zavadi. Sada je mlađi beg Bašder bio načisto da bez belaja neće svršiti zlu zamisao s bratom. Dugo je čekao da se njihova svađa svrši sama po sebi, po redu i Božijoj volji kojom se odlazi na drugi svijet; sad, kad je nadigran i prevaren, kad se tuđe sjeme, bačeno u nevrijeme, ukopistilo i oživjelo u njihovoj utrobi, mora svaki povod pretvoriti u stopu bliže želji da uništi i raskotari brata. – Ibrahime! – zovnuo me ponovo. – Rekao si da možeš nositi pušku? – Rekao sam – kažem, ne tako odlučno kao prije. – Treba da odeš u Tursku, Ibrahime, ako mislis da iko tvoj pretekne ovdje. Da služiš, Ibrahime, pare da zaradiš, puno para, bar toliko koliko ih ima onaj ko je krenuo da te raskući. Ko ima pare, ima sve, Ibrahime. A ti si sirotinja jedna. Najamnik, hamal si ti, Ibrahime. Može te svako skinuti, kao slinku s nosa. Evo, ovako, Ibrahime – ošapio je nos s dva prsta, tresnuo ih u budžak iza sebe. Turska je zemlja za svakoga. Ko joj god služi može joj biti gospodar. Drugo je ovdje: zvijezde da skidaš s neba, ti si praznilo, golofusković, ni vrana ti se s puta ne bi uklonila. Otac ti je bio najamnik, djed, pradjed, ko si ti da bi bio bolji od njih? Ko si ti, Ibrahime? Zato ti kažem: bježi u Tursku, Ibrahime! Služi deset godina, dvades’, trides’, čitav vijek služi, nek’ zebu od tebe oni od kojih ti danas propadaš! – Hoćeš li, Ibrahime? Hoćeš li, sine? Čeka da uzmem tu riječ iz njegovih usta, da je čuje iz mojih. Čekam i ja, neka kaže sve što ima. Nije, valjda, samo zbog toga do- šao? Vrjedniji je njegov savjet od mene, ako mi još nešto ne doda, da otežam. Čini mi se da hoće, vuče me korak po korak da me lakše dovede pred hendek koji moram da preskočim. Ako mi ga pokaže odjednom, boji se ustuknuću, kao preplašen konj. Možeš ga poslije ubiti, nećeš ga natjerati da skoči. Tako postupa sa mnom, zatvorio mi je oči, primiče me ne- čemu što mora da savladam ili da se udavim u njemu. – Hvala, beže. Razmisliću. – Bolje on da pohita, no ja da pogriješim. – Hoće li biti vremena za razmišljanje, Ibrahime? Sjutra morate odavde u svijet, kuda vas oči vode i noge nose, a jedno i drugo u vas je saglam, ni do Klentaša nećete zdravi i živi stići. Vidiš li kakvi ste, goli i bosi kao fišeci, poćukaće vas zima kao Sijerminu djecu, ako se ne nađe ko komad hljeba da vam pruži, krov nad glavom da vam da. – Ko će se naći, beže? Niko se neće naći – kažem izgubljeno. – Hoće, Ibrahime, hoće. Ako su ti jedna vrata zatvorena, druga se mogu otvoriti, širom. Samo se treba okrenuti oko sebe, nije svijet takav kakav tebi izgleda. Okreni se, Ibrahime, okreni se, što si smrzao kao kamen? – Šta da uradim? – pitam zbunjeno. – Da se okreneš samo, ništa više. Idi u Tursku, sina da mi zamijeniš u asker, Zaima. Da postaneš bedel, zamjenik njegov, platiću dobro. I krov ću vam dati, i hljeb, nahraniću ovu piskor i podići, kao da si ti tu, i bolje. Rekao sam ti: pare – pa čitav svijet. A para ćeš imati kao pljeve. U Turskoj možeš postati šta hoćeš, ovdje ništa. Beg vas je digao s imanja, istjerao iz kuće, sin će vas njegov prognati ili ubiti, kako mu bude volja. Zato, kažem ti, idi u Tursku, Ibrahime, da pare parama sretaš, a silu silom. Drukčije ti ne može biti. I da legneš, opet će te dići, da bi te ponovo pregazili. Ili voliš da umreš ludo, kao što ti je umro otac, a niko neće znati zašta si umro, ni zašta si živio. Razoružao me tim riječima. Nemam ga čime više sresti ni zaustaviti. Primakao mi se blizu, predao sam se brzo, prije no što sam uspio da ga upitam: koliko, šta, kako, kada, kuda? Sve mi je bilo nejasno, kao u snu. Ništa od toga što mi je ponudio nije dobilo pravu mjeru u mome neznanju, a opet sam rekao: hoću, kao da je samo to trebalo da kažem, i ništa više. – Hoću – ponovio sam da čujem samoga sebe, uvjerim se da sam zaista rekao. – Aferim! – pohvalio je moju odlučnost, kao da je nije očekivao. – Dajem za početak petnaest dukata, odredio je sam cijenu moga pristanka. Mogao je reći koliko je htio, nijesam znao šta gubim, ni šta dobi-jam. Kao da je u svemu to bila najneznačajnija stvar. Rekao je za početak, kraj nije spomenuo, nije ga se ticao, ili nije vjerovao u njega. Trebalo je početi oduživati tuđi dug, i to je sve. Ako poginem – ništa, njegov će jedinac ostati na domu, niko ga više neće tražiti za ono zašta je svoje pare i tuđu glavu založio. Govorio je o meni, zamjenu je pomenuo uzgred, kao iznenadno dobročinstvo koje mi ukazuje, platio je unaprijed i otišao, prije no što me obuzme kajanje, progovori u meni drugi glas koji je uvijek u zavadi s prvim.

LUTANJE ZA SVOJOM ZVIJEZDOM

knjiga_davidova_zvezNaslovljen jednim amblematičnim jevrejskim znakom, koji u našoj svijesti nosi prepoznatljivo breme velikih prostora sreće ljudi i naroda, Davidova Zvijezda se resemantizuje po ko zna koji put i dobija nova smisaona značenja kao rezultat kontekstualne obrade sjajnog majstora pripovijedanja Zuvdije Hodžića.
Na početku, romanu se otvaraju kapije jednog grada ili jednako, kapije jedne bajke, kao u drevnim pričama iz 1001 noći, ulazi se unutra da bi se krenulo na ono dugo putovanje ka upoznavanju i pošto identifikujemo samog sebe izlazimo kroz drugu kapiju grada, ili svejedno zatvaramo poslednji odlomak jedne bajke koja se više ne zove 1001 noć već 1001 dan. Naslov romana koji cijelo vrijeme defiluje u metatekstu kao “1001 dan” a ne može preskočiti Davidovu Zvijezdu kao simbol čovjekove sreće i snage, jednom jeste i kao prevrtanje proverbijalnog pripovijedanja Istoka a zatim – semantička nadgradnja: “Na Istoku svaka priča ima dva lica. Jedna se otkriva danju, druga noću, nikada i nikome obje”.
Putovanje Davida Šahana u Bagdad na čudesan način podsjeća na san, sanjan mnogo ranije, ili bolje rečeno, njegovo realno putovanje nije ništa drugo sem kopija onog putovanja u snu, u bajci ili u podsvijesti.

Ovo jeste pokušaj autora da izbriše granicu između sna i jave, mašte i onoga što se stvarno dešava, fikcije i fakcije, paradigmatske istine i cikličnog obnavljanja sreće.
Od početka do kraja, roman jeste himna posvećena umjetnosti, daru pripovijedanja. Ruši se Bagdad, ali ostaje bajka unutar koje nema više privilegovanih, tu su svi ravnopravni. “U njoj su jednaki bogati kalif Al-Rašid i ubogi grnčar Abu-al-Ataijah, pjesnik koji je odbio sve Al-Rašidove ponude samo da bi, ogrnut olinjalom derviškom hrkom, mogao da živi kako mu je volja i govori stihove kakve hoće”.

Paralelno odvijanje jednog života u podnožju Prokletija gdje sudbina političkih, konfesionalnih, plemenskih, nacionalnih, državnih i drugih ukrštanja diktira životnu filozofiju stanovništva ovih krajeva, sa Bagdadskim pazarom kao iz bajke, jeste originalna ideja gdje se pokazuje snaga uopštavanja i univerzalnost pripovijedanja. “Sve se može kupiti: porculan i svila iz Kine, brokat, noževi i sablje iz Arabije, posuđe iz Sirije, bez iz Egipta, zelje iz Irana, vosak i krzno iz Rusije, lazurni kamen iz Turske, mirođije iz Indije, pravi i lažni biseri, zlato i dragulj, broševi, manine i minđuše, đerdani od sedefa i ćilibara, ljekoviti uvarci od voća i trava, melemi od ječmenog slada i suhih krušaka, slatko od lišaja, pekmez od ruža, mirisi od rajskog drveta, jasmina i ambre, narcisa i palminog cvijeta, mažurana i bosioka. Perzijaneri i halije od jagnjeće vune, prostirke od krzna, bagrenasta boja od štitastih vaši, medni sok od izlučevina pustinjskih insekata, trijeslo za štavljenje kože, sezamovo ulje šarlagan…”

Pripovijedanje o lažnom mesiji Šabataj Cevi za koga istorijski podaci svjedoče o njegovom utočištu i kraju njegovog života u ulcinjskom Starom gradu jeste sublimacija lutanja za svojom Zvijezdom. To je ona jevrejska duševna snaga koja u vrijeme velikih kriza proizvodi Mesiju, obaveznog spasioca, možda lažnog ali onog kome svi vjeruju: “Jevreji su stoljećima očekivali Mesiju. San o njemu nosili su u sebi, nasljeđivali ga. Živjeli su s njim kao što se živi s molitvom. San o Mesiji bio je neodvojiv od jave, nasušan kao hljeb, voda i vazduh… – Ja sam Mesija! – odzvanjalo je u jevrejskim srcima širom Zemlje. – Ti si Mesija! – uvjeravali su ga svi kojima je Mesija bio neophodan. – Nije! – usprotivili su se rabini i dajani ali ih više niko nije slušao. Uzaman su izrekli herem i izopštili ga”. “Kao priča o vođi kojem su drugi vjerovali više nego on sebi, o čovjeku koji je u sebe vjerovao više nego drugi u njega, povjest o Šabataju će vam se, svakako, činiti poznatom. Istorija pamti mnoge vođe i Mesije, pa i takve koji su, kao on, vjerovali da će promijeniti svijet, da bi u strahu za sopstveni život, iznevjerili tisuće sljedbenika koji su im, i nakon svega, vjerovali”.

Isprepletanje raznih govornih formi i kad-kad naizgled neusklađenih, prisustvo bajke i iznenadno povlačenje paralela od Prokletija do Bagdada, od Ulcinja do Izraela, svrstavaju prozu Zuvdije Hodžića u krug velikih romana magičnog realizma.
Ako u čuvenom romanu “Gusinjske godine” autor opiše epske događaje unutar jednog vrlo uskog životnog prostora u podnožju Prokletija gdje zamalo da se desi haos ulaska velikih svjetskih sila u jednom ratu apokaliptičkih dimenzija, sljedeći put u romanu “Davidova Zvijezda”, ovo usko polje sa jednom granicom u sredini i koje postaje predestinacija životne sudbine ljudi pored nje, postaje mjesto drama gdje se u više slučajeva prelama kroz psihu, viziju i personaliziranu dramu autora.
Životna filozofija ljudi koji se nasilno graniče ili se pak presijecaju granicom po sredini osuđeni da budu s one ili s ove strane granice, njihova životna etika koja kao talac nosi čitav taj teret nasilja i trauma koji mu se sugerira kao apriorna krivica, jeste čitav jedan svijet koji paradira i prelama se pred očima jednog infantilnog lika u čijoj će se viziji kasnije izgraditi kao romaneskna drama, sa autorom koji u sami centar čitave ove zbrke stavlja čovjeka kao biće koje mora sve da prevazilazi, kao ovjekovječavanje ili kao nadživljavanje nasilja.
Albanska, ili recimo balkanska, tema proze Zuvdije Hodžića počinje da se demitizuje već u njegovim pripovijetkama u zbirci “Zima”, monumentalizira se i u kontekstu međunarodnih zbivanja u romanu “Gusinjske godine”, da bi se personalizirala i kao sreća i kao drama sa svim varijacijama, uzdižući se do univerzalnog kroz arhetip znakova kao sudbina, kao iskustvo, kao filozofija, kao ona tačka u kojoj se svijet ogleda.
Prevod na albanski jezik prirodno zaokružuje opus ovog autora unutar albanske književnosti. Ramiz Kelmendi je uradio vrlo dobar prevod, oprezno i hrabro prenoseći briljantni jezik književnog teksta Zuvdije Hodžića.

Preuzeto sa : http://www.sveske.ba/en/content/lutanje-za-svojom-zvijezdom

157. Kupek – film “Dubina dva”

Autor filma Dubina dva Ognjen Glavonić i montažerka Jelena Maksimović gostovali su u 157. Kupeku i govorili o filmu koji je u Srbiji premijerno prikazan tokom BELDOCS-a u maju 2016. godine. Ognjen  je o slučaju hladnjače koja je sa Kosova prevozila tela ubijenih Albanaca do Batajnice u blizini Beograda, prvi put čuo 2009. godine. Od tog trenutka počeo je da sakuplja istorijska dokumenta i sredstva kako bi vizuelno ispričao priču o ratnom zločinu iz 90-tih. Svedočenja do kojih je uspeo da dođe odveli su ga do niskobudžetnog dokumentarnog filma o masovnoj grobnicu u Batajnici. U grobnici je pronađeno 700 tela kosovskih Albanaca, mahom civila.

Jedina finansijska podrška snimanju filma bila je pružena od strane Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Ostali državni fondovi i nevladine organizacije nisu bile zainteresovane za ovaj tip filmske produkcije.

Jelena Maksimović na Beldocs-u dobila je nagradu za najbolju montažu za film Dubina dva. U Kupeku govorila je o zahtevnosti vizuelnog prikazivanje jedne teme koja je suštinski teška i bitna za komuniciranje. Način na koji je priča ispričana, Jelena naziva najadekvatnijim načinom prikazivanja priče. Ovo se odnosi na kombinaciju audio svedočenja, intervjua i dugih, statičnih kadrova. Ideja je bila da se zadrži ton trilera, kako to Jelena objašnjava, da bi se priča postepeno otkrivala.

Iako je priča o masovnoj grobnici u Batajnici od strane publike koja se odlučila film da pogleda izuzetno dobro prihvaćena, većina srpske javnosti nije spremna da se izmesti iz uloge Srbina-patriote koji poriče ratne zločine u Bosni, Hrvatskoj i Kosovu. U projekcionoj sali Fontana bioskopa u Beogradu, reprizu filma Dubina dva tokom Beldocs-a pogledalo je ukupno 6 osoba.

film-dubina-dva-apolo-bioskop-pancevo
Kadar iz filma “Dubina dva”.