Martine Franck Photography

 

martine_franck_01.jpg
Martine Franck

 

Photography came as a substitute. I was painfully shy and found talking to people difficult; a camera in hand gave me a function, a reason to be somewhere, a witness, but not an actor.
ballet_bg

My grandfather killed himself falling off the dike in Ostend while photographing my two cousins. This can happen so easily when looking through a lens: for a split second nothing else exists outside the frame.

MARTINE-FRANCK-33.jpeg

I think everything can be painted because painting can change reality; but everything cannot be photographed and the photographer often comes home empty-handed, with images which (often) have a documentary interest, but which rarely go further than that. One has to be completely available, very tenacious and admit that many subjects won’t give any results… and a miracle sometimes happens, without warning.

henri-cartier-bresson-martine-franck-photography-couple-001.jpg

Advertisements

Henri Cartier Bresson – “Je regarde, regarde, regarde. C’est une obsession!”

Francuska, 1968.

Just Plain Love, još jedan dokumentarac o Anri Kartije Bresonu koji nas približava razumevanju umetnosti slikanja svetlošću.

Bresonovo uverenje bilo je da je fotografisanje talenat – ili ga imaš ili ne! Smatrao je da su smisao za geometriju, kompozicija, intuitivnost, maksimalna koncentracija, opsesija i sreća (uvek sreća), esencijalni za dobrog fotografa. Umetnik pažljivo gleda, on ne priča, nikad ne planira previše… Njegovo oko je disciplinovano dugim iskustvom gledanja. To je sve. Biti prisutan (hanging around) donosi sreću, a gledati znači voleti (to look is to love). Govoreći o portretima poznatih ličnosti koje je fotografisao, Anri Breson navodi situacije u kojim fotografisani očekuju od njega da razgovara sa njima, da bude duhovit, ili da zapitkuje. Nikada to nije činio. Na ovakav zahtev Breson bi odgovorio: ” Je regarde, regarde, regarde. C’est une obsession.” Svi zaključci dolaze na osnovu pažljivog posmatranja i intuituvne odluke da je pravi trenutak za okidanje dugmeta na foto-aparatu.

Francuska, 1932.

“To look at photographs is like to enter without knocking.” 

Anri Breson posvetio je život fotografisanju, slikarstvu i putovanjima. U dokumentarcu Just Plane Love naglasio je svoj otklon prema putovanju kao procesu, ali ljubav prema razgledanju i otkrivanju novog prostora u koji su ga vozovi donosili. Fotografisanje je za njega bilo potreba za okidanjem dugmeta na foto-aparatu. Breson je sa sigurnošću znao kada je trenutak za to. Posle klika, fotografija često nije bila važna. Instinktivno beleženje lepote kompozicije prostora i objekata u njemu, ispunjeno je. Pred kraj života Breson se posvetio slikanju. Slikanje nije stvar sreće i umetnik sam bira kada će stati, poštovanje granica je moranje. Čarolija slikanja sastoji se u procesu. Magija fotografisanja sastoji se u trenutku, u instiktu. Za obe umetnosti potrebno je disciplinovano gledanje. Gledanje fotografija posle izvesnog perioda, Breson definiše kao poziv za putovanje kroz prošlost, ili oživljavanje likova u sadašnjosti, maštanje i rekonstrukcija situacija koje mogu da donesu radost i tugu.

“Light is like  a perfume for me.”

Način na koji Anri Kartijer Breson govori o fotografisanju analogno je onome što Žan Ruž definiše kao Cine-trance. U jednom intervjuu Ruž je kazao da svoje filmove snima srcem, ne primarno intelektom, jer emocija i instiktivnost su esencijalni. Isto tako, Anri Kartije Breson govori o sebi kao o afektivnom čoveku, nemirnom i impulsivnom. Navedene osobine, u svakodnevnom diskursu shvaćene kao negativne i teško podnošljive, svrstavaju se kao deo talenta kada govorimo o fotografisanju. Sloboda, brzina i uverenje da je “pravi trenutak”, rezultuje genijalnim snimcima koji bi u suprotnom bili izgubljeni u oblacima nedoumice.

Henri Cartier-Bresson: The Decisive Moment

http://www.youtube.com/watch?v=hyhMqDfmG9o