Death of an Innocent By Jon Krakauer

“You could tell right away that Alex was intelligent,” Westerberg continues. “In fact, I think maybe part of what got him into trouble was that he did too much thinking. Sometimes he tried too hard to make sense of the world, to figure out why people were bad to each other so often. A couple of times I tried to tell him it was a mistake to get too deep into that kind of stuff, but Alex got stuck on things. He always had to know the absolute right answer before he could go on to the next thing.”

into_the_wild_web_600

http://chugachpics.tripod.com/mccandless.html

Kako vam se dojmi Ulcinj? (prvi deo)

DSC_0028.JPG

Ako ste radoznali samo malo više od prosečnog turiste, koji često ne zna gde je prispeo, ni gde da traži saznanje o gradu u kojem se nalazi, ubrzo ćete shvatiti da je dobar deo ulcinjskih lokalaca hodajuća enciklopedija kada je reč o istoriji i etnologiji grada i stanovništva. Ulcinjani su svesni da je potrebno mnogo vremena provesti u ovom primorskom gradiću da bi se osetila njegova specifičnost, posebnost energije, društvenog karaktera, onog što zovemo kolektivni mentalitet, a pominjem ga samo zato što Ulcinjani veruju da postoje jasne odlike koje važe za svakog stanovnika. Kombinacija albanske tradicije i crnogorskog mentaliteta učinila je građane Ulcinja zanimljivim pojedincima i kolektivom vrednim upoznavanja. Bilo je potrebno razgovarati sa onima koji za sebe smatraju da imaju tipični ulcinjanski mentalitet i sa onima koji za sebe smatraju da njihov mentalitet ide van granica tog grada. Svako ima svoju priču. One se često sukobljavaju i beskrajno kontriraju jedna drugoj. Ipak, moguće je prepoznati obrasce kulturnog ponašanja tipičnog za većinu balkanskih varošica. Ulcinj i Ulcinjani vredni su upoznavanja. Ko ih ne želi razumeti ostaće zatočen u stereotipnim mišljenjima koja isplivavaju na prvo mesto[1]  ̶  Albanci. Oni koji Ulcinj gledaju kroz narod koji nazivaju Albanci, često nikada nisu imali susret ni sa jednim drugim Albancima, na primer sa Kosova ili Albanije. Stoga, skloni su komentarima poput – “Osećam se kao u Albaniji”.  Da ima i malo istine u ovom iskazu, bio bi to fenomen sam za sebe i ja bih mu se prva radovala. Dakle, Ulcinj nije Albanija.

DSC_0034.JPG

DSC_0230.JPG

Naracija običnih ljudi meni je najdraži izvor saznavanja o kulturi grada u kome se zateknem. Tek pošto čujem dovoljno od naroda, zaputim se u biblioteku po stručnu literaturu. Boraveći u Ulcinju duže od dva meseca, uverila sam se da su lokalci, ugostitelji i obični radnici, često elokventniji tumači kulture od onih sa kojima se stručno o pomenutim temam može govoriti. Cenim da su upravo ovi prenosioci legendi, mitova i kulturnih obrazaca svedoci, savremenici i aktuelni kreatori lokalne kulture.

Komunikacija  sa ljudima  dragocena je i vedra. Ako odlučite da posetite Ulcinj, ne propustite kafu sa nekim od lokalnih stanovnika. Ulcinjani su prema meni pokazali gostoprimstvo, radost susreta, istinski posvećeno vreme provedeno u razgovoru. Od Ulcinjana sam dobila odgovor na svako postavljeno pitanje, naravno, u formi u kojoj su ga u datom trenutku mogli pružiti. Sami sagovornici su „referenca za dalja čitanja”, jer su uvek radi da ostave svoj kontakt telefon, da preporuče drugog sagovornika, da te uzmu za ruku i odvedu do mesta o kojem govore.  Od Ulcinjana sam dobila knjige, razglednice, etnografske kataloge, besplatne kafe i pivo. Ulcinj ima svoje intelektualce, uspešne i ambiciozne tragače koji su proputovali svet i opet se vratili svojim korenima. Nešto magnetno ih veže za ovaj grad. Sa onima koji su u Švajcarskoj, Nemačkoj, Americi i sl. nisam stigla da porazgovaram. Postavljala sam provokativna pitanja o tzv. izuzecima. Zanimali su me svi izuzeci u gradu, ali o njima se teže priča, kao da teže da ih prikriju ili da ih kamufliraju pričom o spremnosti prihvatanja svega što im kroz grad tokom sezone prolazi.  Ulcinjani vole svoj grad, svoje more i sve što traže je poštovanje prema istoriji i kulturi koja u gradu postoji. Ukoliko ne želiš da uvidiš, nemoj da sudiš. To je nepisano pravilo. U gradu nema mesta za mrgudne revolucionare, za negativnu interpretaciju kulture. To se smatra uvredom koja će uslediti kaznom društvenog odbacivanja svakog „novajlije” i rođenog Ulcinjana koji novajlijom teži postati pod uticajem globalne kulture.

DSC_0067.JPGDSC_0043.JPG

DSC_0069.JPG

[1] Balkan je priča o stereotipima. Tuđa nesreća uvek je bila zabavnija balkanskom nesretniku. Zbog toga pozivam čitaoce ovog posta da se uzdižu iznad prosečnog, iznad površnog i zatvorenog kruga sveznanja. Izađite na ulicu, razgovarajte sa stanovnicima vašeg grada, kao da ste privi put u njemu. Iznenadićete se koliko vas je rutina i permanentni nevidljivi ritual odaljio od saznanja. Život je lako proživeti u okvirima poznatog, treba iskoračiti, izazvati život. Osetiti se živim.

O Carigradu i njegovoj sirotinji

12174858733_5d24e1e591_b.jpg

Prepun je Carigrad Bošnjaka. Najviše ih je iz Bosne i Makedonije, iz Sandžaka. Ima ih iz Primorja, kao da nije bilo kraja ni varoši koja nije neko svoje ropče trognula ovamo, da linga i halida carigradskom čaršijom i čopli s njene vječito pune trpeze.

Carigrad je grad sirotinje. Nije! -popravio sam se, odmah. Jedan bi je bogataš kupio na trgu, kao stoku. Sirotinja nije za drugo, samo što nema cijenu ni prođu, jeftinija je građa na stambolskom pazaru.

Carigrad je grad bogatih. Nije! -prevario sam se opet. Nema para na svijetu da kupe njegovu sirotinju. Može li ko kupiti vodu, vazduh, i oblake na nebu?

Carigrad je svačiji grad, i ničiji. Bez duše i srca, hrani se ljudima koje rađa. I živi. Noć mu donese ono što uzme dan. Gubi i dobija, a ne poznaje mu se ništa. Mlađi je od ljudi, stariji od gradova.

Pao sam s nogu, a nisam prošao ni sve mahale oko Sinan-pašine džamije, kamoli ovo gnijezdo, zgomilano kao gnjide u šavu, uz mrtvu nogu od Bosfora. Je li to šareni Carigrad koga svaki dan gledam s pendžera carske sobe u kojoj radim. U kojoj sam radio, moram da popravim i u ovoj jaziji koju ostavljam kao poslednji zapis o sebi.

Sreo sam koje ne tražim, ne nađoh koje sam mislio. A ne znam koga sam tražio.

Odlomak iz knjige Tuđe gnijezdo Huseina Bašića

Official Taste Of #Cohubiting

Last month I’ve been designing from southern Spain and Portugal, soaking up inspiration in the spirit of the coast and  getting lost in colorful details of Portugueseazulejos. The charm of Iberia.
Keywords for this winter: middle of December in Malaga, Christmas in Granada, New Year with Setubal family.

From January the 7th I’ve joined COHUBITING, coworking and coliving in a shared beach house. This month we are in Faro.

working-place

It’s last day of the month. I am listening to Nouvelle Vague, sitting by the orange- tiled table, barefoot, with the view on the lagoon, with background sounds of cheerful people enjoying this summer- January- beach day.

terrace

This morning Kaisu realized this is our last Sunday in Vera’s café, and it made us all a bit sad. We will miss our morning gatherings, just one of our small daily traditions.

beach

Who would say the 10 am coffees could be so prolific? Plans have been made, new ideas were born. In what kind of company you could share your plans for today while drinking out meia de leite on a sunny terrace?

surfing

Being with the right people on a right place does magic.
A day continues in our working place (big living room filled with light and Spotify sounds).
There is something about being in a space where people are working on things they are enjoying. Some kind of strong energy and enthusiasm that makes you engaging even more to your working process. (And there is  a bit of feeling guilty doing nothing when everybody else is in a super- productive mood.)
hands
Time before dinner  is reserved for most beautiful sunsets. There is no better thing to do after working hours than witnessing the most beautiful end of the day. Every single day was a  different experience. Our phone galleries speak for itself, mainly filled with photos of the sky.
suset
I still have seven more mornings in Faro, with the irreplaceable moment of Atlantic wind waking me up, while falling in love anew with the view of the lagoon.
food
In seven days whole group is moving to Spain, and getting more members into our small #cohubiting family.
See you in Gandia.